S korijenima u Bosanskom Grahovu, Mišo Čeko danas upravlja jednom od vodećih škola za javnu politiku u svijetu
Prije nekoliko mjeseci naišao sam na snažan tekst koji je napisao Mišo Čeko, u kojem je kritički govorio o migracionim politikama administracije Donalda Trumpa. Ono što me posebno dirnulo bila je lična perspektiva iz koje je pisao—kroz iskustvo sina imigranata iz Bosne i Hercegovine. Njegove riječi su me duboko pogodile, a još više obradovalo saznanje da dijelimo isto porijeklo.
Naravno, podijelio sam njegov članak, koji je vrlo brzo dobio veliku pažnju javnosti i medija. Bio sam toliko impresioniran njegovom pričom i profesionalnim putem da sam mu odlučio lično pisati, izraziti svoje poštovanje i predložiti da se upoznamo kada budem u Chicagu. Na moje zadovoljstvo, Mišo je vrlo srdačno odgovorio, poslao broj telefona i ubrzo nakon toga smo se našli na kafi.
Ne moram ni reći da smo se odmah odlično razumjeli. Vodili smo izuzetno inspirativan razgovor. Saznao sam da je Mišo rođen u SAD-u, a njegovi roditelji su porijeklom iz Bosanskog Grahova. Ono što me posebno dojmilo nije bila samo njegova obrazovanost i elokventnost, već i širina pogleda na svijet te izražen preduzetnički duh.
Nedavno je zajedno sa svojim starim ocem posjetio Bosansko Grahovo, u emotivnom oproštajnom putovanju. Njihova zajednička priča o povratku korijenima me duboko ganula, i osjećam potrebu da je podijelim s vama. Vjerujem da će se mnogi u toj priči prepoznati—u iskustvu migracije, sjećanja, identiteta i povezanosti sa zavičajem.
Mišo i ja smo ostali u kontaktu, i radujem se što ćemo ga uključiti u rad Bosnia & Herzegovina Futures Foundation. Toplo vam preporučujem da pročitate njegov tekst pod nazivom „Bunar“. Vjerujte, vrijedi svakog trenutka vašeg vremena.
Bunar
Nedavno sam putovao nazad u Bosnu sa svojim ocem. Godinama je govorio o povratku kući – da se oprosti sa starim prijateljima i još jednom zagrli porodicu. Moj cilj nije bio da oživim stare uspomene, već da stvorim nove – sa svojim ocem.
Njegovo rodno selo Oblaj, u blizini Bosanskog Grahova, rodnog mjesta Gavrila Principa, čovjeka čiji su postupci pokrenuli Prvi svjetski rat, jedva da se pojavljuje na bilo kojoj karti. Porodica Čeko, koja je nekad nosila prezime Jovićević prije Osmanskog osvajanja, s vremenom se razgranala na prezimena poput Principa i drugih.
Bosansko Grahovo je nekada bilo mjesto mira – jednostavan život ispunjen voćnjacima, stokom i zajednicom. Pravoslavci, katolici pa čak i nekoliko muslimanskih porodica, živjeli su zajedno u slozi. Kao dječak, provodio sam ljeta tamo. Sjećam zvuka kiše na limenim krovovima, mirisa svježe pokošene pšenice, ledeno hladne vode iz bunara – čak i usred ljeta.
Bunar je moj otac ga je sagradio prije gotovo cijelog vijeka, a još je stajao – tri decenije nakon rata. Sve drugo je nestalo. Rat je sve odnio. Ali ne i bunar. Šalili smo se na njegov račun. Slikali se pored njega. Čak i pili vodu iz njega (iako više nije imala isti okus).
Moja porodica je raseljena tokom rata u Bosni. Njihove kuće su sravnjene sa zemljom. Cijela sela su nestala. Stanovništvo rasuto širom svijeta. Dok smo prelazili most koji vodi u grad – isti onaj na kojem je prije 65 godina poginula sestra mog oca – emocije su ga savladale. Bol je bio jednako snažan kao i tog kobnog dana. To je bila prva pukotina u brani koja je decenijama zadržavala tugu.
Na povratku smo zatekli samo ruševine i tišinu. Vrlo malo porodica je ostalo. Dječiji smijeh nestao je prije mnogo decenija. Ruševine škole u koju je nekad išao moj otac stajale su kao nijemi podsjetnik na rat. Nije to bilo samo rušenje zgrada – to je bilo umiranje cijelog mjesta.
Stojeći pored uplakanog oca, gledajući ga kako tuguje nad kamenjem koje je nekada bilo dom, razmišljao sam ne samo o ovom konkretnom gubitku, već o obrascu koji on predstavlja. Koliko još očeva, na koliko drugih mjesta, stoji među sličnim ruševinama? Afganske doline gdje su svadbe postajale mete raketa. Sirijska naselja pretvorena u prah. Palestinska sela u kojima su masline koje su sadili pradjedovi iščupane iz korijena. Svako od tih mjesta ne označava samo izgubljene živote, već i načine života koji su zauvijek nestali – jezici, običaji, veze sa zemljom koje su se gradile generacijama, a uništene u trenu.
Ta spoznaja nosi još veću težinu dok posmatramo kako se naša vlastita zemlja odnosi prema vojnim intervencijama. Posljednjih sedmica ponovo se čuju poznati bubnjevi rata: napadi odobreni bez rasprave, vojni savjetnici poslani bez nadzora, retorika koja prikazuje rat kao politiku, a ne kao katastrofu. Mašinerija rata nastavlja da bruji, koristeći izraze poput „kinetičke operacije“ i „hirurški precizni udari“, skrivajući stvarnost uništenih škola, raseljenih porodica i očeva koji stoje tamo gdje su im nekada bile kuće.
Jesmo li išta naučili iz ruševina koje smo pomogli da stvorimo?
Ratovi u Iraku i Afganistanu započeli su patriotskim zanosom i obećanjima o oslobođenju. Završili su se razorenim nacijama, stotinama hiljada ubijenih civila i veteranima progonjenim neskladom između onoga što im je rečeno i onoga što su doživjeli. Finansijski trošak – preko 6 triliona dolara – blijedi u poređenju s ljudskom cijenom: rasute porodice, prekinute kulture, zajednice izbrisane sa mape.
Kada je selo mog oca uništeno, nisu nestale samo zgrade. Nestala je i godišnja žetva kada su se porodice okupljale. Dijalekt koji se govorio samo tamo izblijedio je kako su se porodice rasule po kontinentima. Djeca koja su trebala učiti stare zanate od svojih djedova odrastala su u tuđim zemljama. Znanja prenošena stoljećima – koja biljka liječi koju boljku, kako čitati oblake u planinama, zašto se određene pjesme pjevaju u određeno doba godine – nestala su sa generacijom koja ih je nosila.
To kulturno brisanje širi se kroz vrijeme na načine koje broj mrtvih ne može opisati. Unuci raseljenih porodica odrastaju govoreći druge jezike, njegujući druge običaje, sanjajući druge snove nego što bi to činili u selima svojih predaka. Cijela loza se odvaja od svog toka. Taj obrazac se ponavlja gdje god savremeni rat dotakne civilno stanovništvo: jezidske zajednice u Iraku uništene od strane ISIS-a, palestinske zajednice odsječene od svojih predaka i zemlje, sirijske porodice čija djeca nikada neće znati ulice po kojima su im roditelji trčali.
Ne tvrdim da su svi sigurnosni izazovi izmišljeni, niti da su diplomatska rješenja uvijek moguća. Svijet sadrži istinsko zlo i ponekad je sila neophodna kako bi se spriječilo veće stradanje. Izazov nije u apsolutnom pacifizmu, već u tome da, kada se odlučimo za rat, to učinimo sa punom sviješću o njegovoj cijeni – ne samo u mrtvima koje brojimo, već u raskinutim vezama između ljudi i mjesta koje njihov život čine cjelovitim.
Ta svjesnost zahtijeva drugačiju odgovornost od onih koji donose odluke o ratu i miru. Svaki zvaničnik koji zagovara vojnu akciju trebao bi prvo proći kroz ruševine naših prethodnih intervencija. Da stoji u razvalinama Mosula ili napuštenim selima Afganistana i objasni raseljenima šta je tačno postignuto, a šta izgubljeno. Rat nikada ne smije djelovati lako ni daleko onima koji ga započinju. Kada postane takav, tada smo već izgubili nešto suštinski ljudsko u sebi.
Selo mog oca nikada neće biti obnovljeno. Voćnjak u kojem se kao dijete igrao više neće roditi. Bunar još uvijek daje vodu, ali više nema nikoga da iz njega pije. To su prave posljedice sukoba – posljedice koje prevazilaze strateške ciljeve kojima su se u početku opravdavali.
Možda je to ono što dugujemo mrtvima i raseljenima: ne samo spomenike njihovoj žrtvi, već i mudrost proizašlu iz njihovog gubitka. Ruševine Bosne, kao i one u Afganistanu, Iraku, Siriji i Gazi, nude istu lekciju – ako smo spremni da je naučimo. Neke stvari, kada se jednom slome, više se ne mogu popraviti. Neka mjesta, kada se jednom izgube, više se ne mogu pronaći.
Pitanje sada glasi: hoćemo li tu spoznaju unijeti u buduće odluke o ratu i miru, ili ćemo i dalje govoriti o vojnim akcijama u apstraktnim terminima koji ih čine lakšim za odobravanje, a težim za shvatanje?
Prije nego što stvorimo nove ruševine, hajde da barem odamo počast tišini starih – iskreno razumijevajući šta one predstavljaju. U tom razumijevanju možda leži naša najbolja šansa da prekinemo ciklus koji sela pretvara u groblja, a očeve u tihe svjedoke kamena i ruševina.
Ko je Mišo Čeko?
Mišo Čeko je glavni operativni direktor (Chief Operating Officer) i viši dekan (Senior Associate Dean) na prestižnoj Harris školi za javne politike pri Univerzitetu u Chicagu, jednoj od vodećih institucija u svijetu u oblasti javne politike. Sa više od 20 godina iskustva u različitim sektorima – uključujući akademiju, međunarodni razvoj, strateško savjetovanje i neprofitni sektor – Mišo je pomagao vladama, međunarodnim organizacijama i kompanijama da osmisle i implementiraju održive strategije, unaprijede operacije i ostvare mjerljive rezultate.
Po struci bioinženjer, Mišo je diplomirao na Univerzitetu u Illinoisu, a zatim stekao master diplome na Harvard Kennedy School i Northwestern University – Kellogg School of Management. U svojoj bogatoj karijeri obavljao je vodeće funkcije u firmi Accenture, Ujedinjenim narodima i organizaciji Uniting Voices Chicago. Takođe je osnivač centra Chicago Mixed Martial Arts, koji okuplja zajednicu kroz borilačke vještine i lični razvoj.
Mišo je porijeklom iz Bosanskog Grahova i ostaje snažno povezan sa svojim korijenima, posvećen jačanju veza između dijaspore, javnih politika i društvenog napretka u Bosni i Hercegovini i šire.
