U svijetu se uspjeh često mjeri titulama, pozicijama i kompanijama za koje radimo. Međutim, najvažnije životne misije nerijetko nastaju daleko od korporativnih sala za sastanke. Nastaju u našim domovima, u razgovorima sa djecom i u pitanjima koja nas natjeraju da razmišljamo o tome šta ćemo ostaviti generacijama koje dolaze.

Priča Vedada Fazlića upravo je takva priča.

Rođen u Višegradu, školovan u Danskoj, Velikoj Britaniji i Singapuru, sa karijerom izgrađenom u nekim od najvećih svjetskih kompanija poput Novo Nordiska i Bayera, Vedad je osoba koju bi većina ljudi opisala kao međunarodno uspješnog profesionalca. Ipak, projekat po kojem ga danas poznaje sve veći broj porodica širom svijeta nije nastao iz poslovne potrebe, nego iz jednog veoma ličnog izazova – kako sačuvati bosanski jezik kod vlastite djece.

Od Višegrada do globalne karijere

Vedadov profesionalni put impresivan je i po evropskim standardima. Nakon odlaska iz Bosne i Hercegovine nastavio je obrazovanje na Tehničkom univerzitetu Danske (DTU), jednom od vodećih tehničkih univerziteta u Evropi. Dio studija proveo je i na Univerzitetu Loughborough u Ujedinjenom Kraljevstvu, a kasnije i na Nacionalnom univerzitetu Singapura, jednom od najprestižnijih univerziteta u Aziji.

Njegova karijera vodila ga je kroz Dansku, Kinu i Njemačku, gdje je radio na kompleksnim projektima digitalne transformacije, upravljanja lancima snabdijevanja i informacionim sistemima. U Novo Nordisku učestvovao je u globalnim SAP implementacijama i projektima optimizacije međunarodnih lanaca snabdijevanja, uključujući i rad u kineskom Tianjinu na jednom od najmodernijih proizvodnih postrojenja kompanije.

Kasnije prelazi u Bayer, gdje tokom više od jedne decenije obavlja niz rukovodećih funkcija. Vodio je međunarodne projekte koji su povezivali poslovne procese, digitalne platforme i globalne operacije kompanije. Njegov rad obuhvatao je saradnju sa nekim od najvećih svjetskih konsultantskih i tehnoloških kompanija, uključujući Accenture, Capgemini, Cognizant i EY. Na kraju je postao direktor za Pharma Supply Chain IT & Digital, vodeći tim stručnjaka koji su radili na digitalnoj transformaciji globalnih farmaceutskih operacija.

Danas vodi vlastitu kompaniju, VF Value Flow Advisory, kroz koju savjetuje organizacije kako da uspješno upravljaju kompleksnim transformacijama, povezujući poslovnu strategiju, tehnologiju i operativnu izvrsnost.

Ali upravo dok je njegova profesionalna karijera napredovala, pred njim se pojavio izazov koji nijedna poslovna škola nije mogla riješiti.

Jedna porodica. Tri jezika. Jedno pitanje.

Vedad i njegova supruga Nina upoznali su se tokom studija u Singapuru. Ona je Njemica. On Bosanac koji je u to vrijeme živio u Danskoj. Nakon veze na daljinu, zajedničkog života i braka, zasnovali su porodicu u Danskoj. Kada su dobili djecu, pojavilo se pitanje sa kojim se danas suočavaju hiljade porodica širom svijeta:

Koji će jezik govoriti naša djeca?

Danski je bio logičan izbor jer su živjeli u Danskoj. Nina je željela da djeca govore njemački. Vedad je želio da govore bosanski. Odlučili su se za sva tri jezika. Primijenili su dobro poznatu metodu „One Parent, One Language - Jedan roditelj, jedan jezik“ (OPOL). Nina je sa djecom govorila njemački, Vedad bosanski, a danski su učili kroz vrtić i svakodnevni život. Na papiru je sve izgledalo savršeno. U stvarnosti, život je imao druge planove.

Njemačka i tihi nestanak bosanskog jezika

Porodica se kasnije preselila u Njemačku. Time se jezička dinamika potpuno promijenila.

Danski je prirodno nestao iz svakodnevnog života. Njemački je postao dominantan jezik u školi, među prijateljima, na ulici, u aktivnostima i svakodnevnim razgovorima. Bosanski je ostao gotovo isključivo vezan za Vedada.

Problem nije bio u tome što djeca nisu željela govoriti bosanski. Problem je bio što ga nisu koristila dovoljno. Bosanski je ostajao na nivou svakodnevnih fraza i osnovne komunikacije, dok se njihov vokabular, način izražavanja i razumijevanje svijeta razvijalo na njemačkom jeziku. Kada je njihova kćerka krenula u školu, postalo je jasno da porodica mora pronaći rješenje.

Pokušali su pronaći školu bosanskog jezika. Pronašli su jednu udaljenu dvadesetak kilometara. Nastava je počinjala usred radnog dana. Oboje su radili puno radno vrijeme. Imali su troje djece sa različitim rasporedima. Logistički gotovo nemoguće. Pokušali su pronaći kvalitetne online programe.

Nisu postojali. Barem ne oni sa jasnom metodologijom, nastavnim planom i programom prilagođenim djeci rođenoj i odrastaloj u dijaspori.

Tim Tako Lako — nastavnici, osnivači i djeca na jednom od naših okupljanja

Trenutak koji je promijenio sve

Postoji jedan trenutak koji Vedad često spominje kada govori o nastanku Tako Lako. Primijetio je da njegova kćerka sve češće izbjegava duže razgovore na bosanskom jeziku. Ne zato što nije željela razgovarati sa njim. Ne zato što se udaljavala od oca.

Nego zato što joj je bilo jednostavnije razgovarati sa majkom na njemačkom jeziku. Bez traženja riječi. Bez zastajkivanja. Bez osjećaja nelagode. Bosanski je za nju polako postajao jezik napora. Nije bilo velikog konflikta. Nije bilo drame.

Bio je to spor i gotovo neprimjetan proces udaljavanja. I upravo ga je to najviše pogodilo.

U tom trenutku postalo mu je jasno da je na kocki mnogo više od jezika. Shvatio je da bi, ukoliko ništa ne promijeni, mogao izgubiti dio veze sa vlastitom djecom. Ne samo sposobnost da međusobno komuniciraju na bosanskom jeziku, nego i dio zajedničkog kulturnog prostora koji ih povezuje.

Zašto je jezik važan?

Kada govorimo o očuvanju identiteta, često mislimo na folklor, tradicionalnu hranu, sport ili porijeklo. Ali Vedad smatra da jezik ima posebno mjesto. Dijete može nositi dres reprezentacije Bosne i Hercegovine. Može znati ko je Edin Džeko. Može voljeti ćevape. Može svake godine dolaziti u Bosnu i Hercegovinu.

Ali bez jezika, sve to ostaje priča ispričana tuđim riječima. Jezik je mnogo više od komunikacijskog alata. Kroz jezik razumijemo humor, književnost, emocije i način razmišljanja jednog naroda. Kroz jezik gradimo odnose sa porodicom i povezujemo se sa generacijama koje su došle prije nas.

Dijete koje govori bosanski može razgovarati sa nanama, bakama, djedovima, rodbinom i prijateljima bez prevodioca. Može razumjeti porodične priče onako kako su ispričane. Može osjetiti nijanse koje se često izgube u prevodu.

Možda najvažnije od svega, dijete koje poznaje svoj jezik ima snažniji osjećaj identiteta i pripadnosti u multikulturalnom svijetu.

Šira slika: pitanje koje se tiče cijele dijaspore

Vedadova priča nije samo priča jedne porodice. To je priča o budućnosti bosanskohercegovačke dijaspore. Veliki talas ljudi koji je napustio Bosnu i Hercegovinu tokom devedesetih godina danas je već skoro tri i po decenije udaljen od domovine. Druga generacija odrasla je u zemljama širom svijeta. Treća generacija već sjedi u školskim klupama.

Svaka nova generacija bez jezika pravi još jedan korak dalje od Bosne i Hercegovine.

Vedad često navodi primjer ljudi poljskog porijekla koje susreće u Njemačkoj. Njihova prezimena jasno govore odakle potiču, ali je veza sa Poljskom odavno izgubljena. Ne zato što su to željeli, nego zato što je jezik nestao prije nekoliko generacija.

Isti proces može se dogoditi i nama. Ne preko noći. Nego polako, generaciju po generaciju.

Tako Lako: rješenje nastalo iz stvarnog života

Godine 2020. pandemija je gotovo cijeli svijet preselila online. Vedad i Nina odlučili su provjeriti da li i druge porodice imaju isti problem. Napravili su upitnik i poslali ga prijateljima i poznanicima.

Odgovori su bili nedvosmisleni. Potreba je postojala. I to mnogo veća nego što su očekivali.

Umjesto improvizacije, odlučili su izgraditi nešto ozbiljno. Angažovali su stručnjake za obrazovni dizajn, razvili vlastiti kurikulum, definisali ciljeve za različite uzraste i nivoe znanja te kreirali nastavne materijale posebno prilagođene djeci u dijaspori. Jer dijete koje odrasta u Minhenu, Düsseldorfu, Kopenhagenu, Melburnu ili Čikagu ne uči bosanski na isti način kao dijete koje svakodnevno živi u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci.

To je filozofija na kojoj je nastao Tako Lako. Danas program okuplja više od 500 djece iz preko 20 zemalja svijeta. Iza svake brojke nalazi se porodica koja pokušava sačuvati dio svog identiteta i prenijeti ga narednoj generaciji.

Više od škole jezika

Ono što Tako Lako čini posebnim jeste činjenica da iza projekta ne stoje investitori koji su prepoznali tržišnu priliku. Iza njega stoje roditelji. Ljudi koji su živjeli isti problem koji danas pokušavaju riješiti za druge porodice. Možda upravo zbog toga Tako Lako nije samo obrazovni program. To je pokušaj očuvanja veze između generacija.

Veze između djece i njihovih roditelja. Veze između unuka i njihovih nana i djedova. Veze između dijaspore i Bosne i Hercegovine. Jer kada izgubimo jezik, ne gubimo samo riječi. Gubimo dio sebe.

Vedad Fazlić: Od Višegrada preko Singapura i globalnih korporacija do misije očuvanja bosanskog jezika